slika sa Pinteresa
Pogledala ga je i rekla
"Zjelim da vreme govori bez reci"
Jednostavno.
Nakon godina besciljnosti, sumnje i pitanja na koja nije pronalazila odgovor, shvatila je da postoje trenuci u kojima reci samo smetaju. Dovoljno je biti tu. Gledati. Disati.
Vreme ce ionako otkucavati.
Svaki dan ima svojih dvadesetcetiri sata i nista se ne mozje zadrzjati. Zato je naucila ono najednostavnije: udah-izdah-i krenuti kroz trenutak prema onome koga zjeli.
A tamo, negde na kraju tog puta, vec je osecala zagrljaj i poljubac.
Njegov.
Najneverovatnijeg muskarca kojeg je mogla da sretne.
Bila je uzbudjena zbog njega.
A onda se nasmejala.
I zbog sebe.
Jer je u njoj jos postojala ona stvarna, sirova istinska energija koju nije mogla, niti je vise zjelela da prilitomi. Ispod mirne povrsine zjivota postojao je pravi puls -neobuzdan, pomalo urnebesan i potpuno njen.
Mozjda vreme zaista ne mora nista da kazje.
Dovoljno je da prodje kroz njih.
A ti i ona da budete dovoljno hrabri da prodjete kroz njega zajedno...
Jer... proslost vise ne postoji, buducnost jos ne postoji-a sadasnjost neprestano izmice.
A vreme prolazi tiho-ne pita da li je spremna. Menja lice dana, ljude oko nje i ono sto je nekad mislila da ce zauvek ostati.
Pomislila je...da vreme mozjda ne odnosi sve. Neke stvari samo premesti dublje u njoj : uspomene, susrete, neizgovorene reci i osecaj da je nesto jednom bilo stvarno.
Kako je prolazilo vreme, tako je sve manje brojala dane a sve vise pamtila trenutke koji su menjali sve.
Po filozofu, Henri Bergsonu - vreme kao trajanje ( dure'e ), nesto sto se unutrasnje dozjivljava, a ne samo meri sate.