Skloni se. Ja ću, to je neki znak sudbine,
povlaći ruku i nosi sa sobom trenutak tako
sličan onom što s ljubavlju putuje i protiće,
bezglasno, tajno kroz samocu nemoći.
Ali, ti reč što izvire, melodijo svetlosti :
Naući je kako i zašto da veruje u zvuk što
osvešćuje zarobljen razum praznog sečanja,
raskrsnicu što udara u temelj prividjenja i,
zamišlja nagli dolazak uzdignutog talasa
Sklupćan kroz zov haosa uravnoteženim ponosom
sagoreva zaštićena u čorsokaku probudjenog mira ?
novembar,2017.
Нема коментара:
Постави коментар