Kratka povjest biblije

   
     Na početku naše ere riječ biblija(srednji rod množine, a znači "knjige") već je označavala bilo  kakvu zbirku spisa, biblioteku; ali krščani grčkoj jezika uskoro su taj termin ograničili samo na zbirku svojih svetih spisa. Srednji rod množine postao je u pučkom latinskom ženski rod jednine, biblia; odatle je prešao u talijanski i u gotovo sve moderne jezike.
     Biblija je dakle u prvom redu zbirka svetih zapisa judaizma, a pošto joj je dodan niz novih dokumenata, ona je postala i zbirka kršćanskih spisa; zbog toga se govori o starijem dijelu,ili Starom Zavjetu, zajedničkom objema religijama, i o novijem dijelu, ili Novom  zavjetu koji priznaju samo kršćani.
     Ovaj neobični izraz zaslužuje obješnjenje.
     Riječ zavjet nikada se u orginalu ne susreće kao naslov čitave zbirke; niti u hebrejskom, koji je temeljni jezik starijeg dijela, niti u grčkom, koji je isključivi jezik kršćanskog dijela. Otuda dakle, potjeće taj naziv?
     Hebreji imaju termin berith koji označava neki ugovor, neku pogodbu, pa onda, u odnosima među ljudima, i neki "savez".
     Oni Hebreji koji su govorili grčkim jezikom, osobito oni koji su kao doseljenici živeli u gradu što ga je utemeljio Aleksandar Veliku, 331.pr.Kr. , proveli su termin berith riječju diatheke, koja je osim ugovora saveza, usput označavala i jednostran zaveštaj, oporučnu ostavštinu,  latinski testamentum. Kada je u II i III stoljeću posl.Kr. bibliju počelo prevoditi na latinski, vjerski smisao starog ugovora između Boga i izabranog naroda bio je već zaboravljen i "zavjet" (testamentum) otada uvjek znači kako stariji tako i noviji dio biblije.
     Sadržajno Strai zavjet obuhvata zbirku spisa  broj kojih je varirao iz stoljeća u stoljeće, sve dok nije na saboru rabina, održanom između 90 i 100.posl. Kr., u Jamni, u Palestini, kada je narod već bi okrutno potučen od Rimljana, konačno utvrđen na 22- to je broj slova hebrejske abecede - ili s nekom izmjenom u podjeli knjiga na 27, uzevši u obzir ista slova s još pet završnih znakova koji u današnjem hebrejskom pismu imaju nešto malo drugačiji oblik.
     Vodeći računa o tome da su knjigama naslove dali najpre Grci, a zatim Latini, dok se u Hebrejskom svaki spis raspoznaje samo po prvoj riječi, kojom počinju pojedini "svici", iznosimo popis 27 spisa Starog zavjeta u orginalu:

  A) Zakon ( "Torah" ):  Knjiga postanja,  Exodus, Levitska
       knjiga,   Brojevi i    Deuteronomij  ( "Pentateuh":    Petoknjiženje).

 B) Proroci  ( "Nebiim" ),  dijele se na ranije proroke  (Josua, Suci i Rut,  I-II knjiga Samuelova, I-II Kraljeva) i kasnije ( Izaija, Jeremija, Ezekijel  i  12 manjih proroka, sabranih u jednom  jedinom svitku).

 C) Svetački spisi ili " hagiografi"  ("Ketubim"):  Paslami, Poslovice, Job, Pjesme nad pjesmama, Tužbaljke, Eklezijast, Ester,  Danijel,  I-II knjiga  Esdre  ( Esdra i Nehemija), I - II knjiga kronika.
     Osim ovih spisa postojali su još mnogi drugi oni su, i dalje bili uključeni na kraju zbirke pod tajanstvenim nazivom apokrifi ili tajni tekstovi Izraelaca grčkog jezika i kršćana: Ima ih dvanest to su: Tobija,  Judita,  Mudrost, III-IV knjiga  Esdre, Baruh,  Poslanica Jeremijina,  Molitva manasejeva.  Eklezijastik, I-II  knjiga Makabejaca, i k tome nekoliko poglavlja knjiga danijela i Esdre na aramejskom jeziku. herbeji su o inspiraciji tih spisa imali svoj pouzdan kriterij: Bog je mogao govoriti samo na herbejskom, a ne na aramejskom, koji je bio narječje puka, a još manje na grčkom, jeziku neznabožaca.
     Katolici su ih dalje prihvaćali kao spise božanskog nadahnuća; hebreji i protestanti iskljućili su ih, međutim, iz "kanona" (pravilo, mjerilo) ili službene zbirke svetih knjiga: te su knjige zbog toga nazvane   deuterokanonskima.
     pitanje božanskog nadahnuća biblije, koje  s historijskog stanovišta nema nikakvo značenja, ima, međutim, znatan vjerski smisao.
     Pod nazivom Novi zavjet sabrano je, međutim, nekon dugog procesa odabiranja i izbacivanja, koje je trajalo gotovo 300 godina, od konca II stolječa posl. Kr. do vremene cara Justinijana, 27 zapisa koji se odnose na nauk Isusa i njegovih prvih apostola i učenika:
  A)  4 Evanđelja   (Matejevo, Markovo, Lukino, i Ivanovo), od
        grčke riječi euanghelion, dobar glas, dobra vijest, koju
        sadrže četiri različite, često protivuriječne verzije o životu "Krista"ili mesije koga je hebrejski narod toliko očekivao.
 B)  Djela, ili bolje,  kao u grčkom orginalu,  Događaji  apostolski-
.
 C)  Poslanice: 13 koje se pripisuju Pavlu, 1 Jakobu, 2 Petru, 3 Ivanu, l Judi ( ne izdajici) i l poslanica Hebrejima.
  D)  Apokalipsa, odnosno "otkrivanje"  uzvišenih  događaja koje su prvi kršćani iščekivali svakog časa, s opisom propasti svijeta i dolaskom novog doba na zemlji.
       To je biblija u svoja dva osnovna dijela koju još i danas oko trećine stanovništva na zemlji smatra  za svetu knjigu.

   - Grčka verzija biblije obično se naziva "Septanta" prema legendarnom broju sedamdeset ili sedamdeset dva, koliko je bilo prevodilaca kojima je u Aleksandriji faraon Ptolomej Filadelf ( 285-247.pr. Kr.) poverio taj posao.
     Prva prevođenja biblije na talijanskom jeziku potječu iz XIII stolječa: ona su uvjek nailazila na  velike  teškoće zbog nepovjerenja crkvenih vlasti. Danas, poslije zastarijelih prevoda od Diodatija, protestanata,  katolika,  koji je  na početku XVII stoleča (16o7) prevodio izvrsno s hebrejskog, i Martinija, katolika, koji je prevodio samo s latinskog, izVulgate (1782-92), najrasprostranjenije su dvije verzije djelo G.Luzzia, Firenze 1927-30, kojim se služe naši valdenzi i evangelici, i La Sacra Bibbia, u 10 svezaka, koju je priredio "Pontificio Istituto Biblico", Firenze, Salani, 1957
      Pregled povjest religije.
 

I povjest

  
 

I/3. Arabija prije Muhameda
      
         Jedno od najstarijih plemenskih božanstava, Hubal, koje je u Meki imalo veoma štovano svetilište cilj velikih hodočašća, počelo se nazivati Allah, to nije vlastito ime, već skraćenica arapske riječi al-I lah, odnosno "svemogući", bog u pravom smislu riječi, u potpunosti srodan i po etimologiji starom biblijskom Ha-Elo-himu.
         Tradicija je oko Muhamedove ličnosti sazdala brižljivo izgradjeno zdanje koje ga prikazuje kao da je još od početka bio svijestan svoje Misije ujedinitelja arapskih plemena pod žezlom jedne nove vjere, kadre da obuhvati sve vidove života od političkog do moralnog, od obiteljskog do pravnog, ekonomskog i vjerskog.
         Koran
         Prve manifestacije "objedinjavanja" bile su povjerene svetoj knjizi muslimanskog svijeta, koranu, koji je preveden na više od 40 jezika i koji je, dok se nije rasprostranila socijalistička literatura bio možda najčitaniji od svih knjiga koje su ikad bile napisane i duboko povezane s cjelokupnim načinom života naroda arapskog jezika.
         Koran u obliku u kom je došao sve do nas, podijeljen je na 114 sura(poglavlja) različite duljine i različitih književnih stihova. Najdulja je II sura, sastavljena od 286 stihova bogatih rimama i pjesničkim asonancijama, koja slijedi nakon liturgiskog i obrednog uvoda: najkraće su 102, 1o8 i 110 svaka sastavljena od samo po tri stiha one vjerovatno pripadaju najstarijem razdoblju prorokova pripovjedanja. Konačno sastavljanje korana obavljeno je u tri navrata: 632, nekoliko mjeseci nakon Muhamedove smrti; učinio je to Abu-Bakr, prorokov kalif( ili namjesnik): zatim pod Osmanom trećim naslijednikom, od 644-665; i, konačno na početku VIII stolječa, kada se nova religija već razdvojila na dvije velike grane koje postoje i danas: na šiite i sunite(odnosno na tradicionaliste i novatore).
        Korišćena literatura
        l7. Michelongelo Gud,Storia e cultura degli Arabi fino alla morte di Moametto, Firenze, Sansoni, 1951("Biblioteca Enciclopedica Sansoniana", br.16) To je djelo moralo obuhvaćati čitavu političku i vjersku povjest arapskih naroda ali je ostalo nedovršeno zbog autorove smrti. Pred više od pola stoljeća, u Italiji je L. Caetani sakupio i komentirao izvore pomoću kojih se mogao rekonstruirati Muhamedov živopis, Annali dell' Islam, I-II svez., Milano, 1905-1907 treba pogledati i djelo: M. Gaudefroy-De-Mombynes, Mahomet, Paris, 1956(značajna studija od preko 700 stranica, s upotpunjenim bibliografskim podacima).
      Opširne bibliografije donijeli su: Pierre Roudot, L'Islam et les  Musulmans d' aujour-d'hui, Paris, Editions de L'Orante, 1958,str,329-335;Jean-Paul.Roux.L'Islam en Asie, Paris, Payot,l958("Bibliotheque Historique"). Treba pogledati i F. Gabrieli, Il Risorgimento arabo, Torino, Einaudi, 1958,
       Vidi dopise koje je iz Kaira slao Enrico Emanuellli, La Stampa, Torino, 24. srpnja 1958, str.3.
        Pregled povijesti religija.

Racionalističko Empirisko shvatanje Volje

Dekart, je volja neograničena i slobodna, što je i najveća vrednost čoveka, budući da je razum ograničen racionalnošću.
Volja pomaže Umu jer ograničava strasti, a razum pomaže volji da bira ono što je moguće. Iako u spoljašnjem svetu vlada nužnost zahvaljujući volji,..Mogućnost slobodnog izbora i vlast koju posedujemo nad našom voljom, čini nas plemenitim i dostojanstvenim.

Nasuprot Dekartu, Spinoza smatra da zbog potrebe da se sačuva vlastita egzinstencija, čovekova volja je podređena razumu do tačke da se može smatrati iluzijom. Ostaje otvoreno pitanje, ako je volja podređena razumu i skoro iluzija, zar se onda ne briše razlika između njih, odnosno, kako pomiriti činjenicu da u stvarnosti postoji očigledno delovanje prema sopstvenoj volji a koje nije uvek racionalno, dakle ne u skladu s razumom.

Lajbnic smatra da je volja racionalna moč da se nešto započne ili ne i razlikuje se od htenja ili želje. Htenje je napor ili težnja(conatus) koje postaje volja tek kad sagleda sopstvene mogućnosti i učini napor da se ostvari. Ipak volja ima i izvesnu slobodu, jer se može upravljati i prema predstavama i motivima koji ne moraju uvek biti racionalni.

Hobs(Thomas Hobbes) ide još dalje, smatra da je slobodna volja nemoguća, zbog čega su izlišne svake teoriske rasprave. Ono što smatramo voljom je u stvari produkt nužnih radnji nastalih iz mišljenja, napora i premišljanja. Dakle volja je " poslednji prohtev ili ona poslednja averzija koja se neposredno vezuje sa radnjom ili sa propuštanjem radnje.

Monteskje, smatra da su " u filozofskom smislu, sloboda sastoji u sprovodjenju vlastite volje."

I Ruso(Jeon Josgues Rausseou) Čovek se ne može odreći svoje volje ili slobode volje, jer bi se odrekao svoje suštine a " oduzeti svaku slobodu svojoj volji znači oduzeti svaku moralnost svojim delima."

Kant ne dovodi volju u pitanje, ali smatra da je volja u teorijskom umu nepoznanica i nesaznatljiva zbog čega je treba potražiti u praktičnom umu kao metafiziku morala u formi čiste volje apstrahovane od iskustva. Volja se upravlja prema zakonima uma ili zakonu koji sama sebi postavlja, što je pokoravanje čoveka samom sebi.

Hegel je smatrao da se volja na putu duha kroz svetsku istoriju upravljala i usmeravala prema umu, ali je njen karakter ambivalentan jer je" delimično prirodna , a delimično umna." ...Što znači da su volja i inteligencija na neki način neodvojivi.

Citati iz dela Vladete Jerotića

Citira Jungove reči jednoj poznanici:
"Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikad ostati usamljeni.
Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami."
- O potrebi za ljubavi i sigurnošču
"Ono što čovek stvarno voli u sebi i kod drugoga je njegov idealni Ego čije je poreklo duboko, sa korenima i u prošlosti čovečanstva." Najviši cilj razvoja svake osobe treba da bude"...Ne samo uzimanje i zadovoljavanje fizičke napetosti već i radosno davanje i predavanje sebe drugime.
- Šta znači biti zrela ličnost?
Doktor Jerotić polazi od poznate činjenice da nema potpuno zrele ličnosti.
" Nema granica čovekovog sazrevanja u toku njegovog života
Sposobnost da se voli neko drugi, a ne samo sebe-
Sposobnost kontrolisanja nagona i impulsa.
Podnošenje neprijatnosti, bola i patnje.
Posedovanje zrele a ne infantilne svesti.
Umerena agresivnost bez reakcije besa i mržnje.
Sposobnost da se bude nezavisan.Sve ovo su važni kriterijumi u savremenoj psihologiji."
- O iskušenju
" Sve je uvek prisutno unutra u čoveku. U dubinama njegovog nepreglednog nesvesnog života. Cela prošlost, individualna i kolektivna. Stalno sam iskušavan, stavljan na vagu i meren, i sebe samog stalno merim da vidim, jesam li šta otežao životnim iskustvom, jesam li bar malo skladniji, harmoničniji, mudriji,
životno zreliji?
- O veri:
"Duhovnost nije kao žvakaća guma koja ostaje godinama u ustima, već je najlepša poslastica koja se mora progutati da bi
iznutra delovala."
O želji i ljubavi
" Neki drevni mudrac je rekao: Kad nešto želiš u životu, najpre moraš razmisliti hladnim razumom,zatim toplim srcem prihvatiti, a potom čistim rukama izvršiti."
"Prirodnoj težnji prema ljubavi potrebni su povoljni uslovi za razvoj. Jer voleti drugog čoveka znači razumeti ga, a svakako i opraštati mu. Nije doduše lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći će mo ga da postane onakak kakav može da bude."

Filozofija Racionalizma

Dekart, Spinoza, Lajbnic
Dekart:
"Zdrav razum je nešto što je najbolje podeljeno, jer svako misli da ga ima sasvim dovoljno, tako da čak i oni koje je u svemu teško zadovoljiti nemaju običaj da žele više zdravog razuma nego što imaju"
Evidentna je njegova ogromna vera u razum. Ta pravila koja napominje od velike koristi su radnjama duha. Ovde se radi o intuiciji i dedukciji. Intuicija predstavlja dolazak do istine polazeći od nesumljivih istina Dok je dedukcija dolazak do istine upotrebom razuma.

Spinoza
"Ono što sam sad izložio, samo iskustvo takođe svakog dana potvrđuje tolikim i tako jasnim svedočanstvima, da je skoro svima u ustima:"Covek je čoveku bog"
Spinoza, Etika, IV,XXXV.
Jedno jedino pitanje postavio je sebi Baruh De Spinoza: Kako treba živeti? i na to pitanje odgovorio je on ne samo svojim delom, nego i svojim vlastitim životom. On je u punom smislu proživeo svoju filozofiju, tako da je njegov život istinsko ostvarenje one mudrosti koju je propovedao.

Lajbnic
U antičkoj filozofiji Lajbnic traži uporište i kad je reč o prirodi supstancije koju on vidi kao jednostavno i nedeljivo počelo:
Nedeljivo počelo delatnosti koje leži u osnovi prirodnih stvari Lajbnic naziva supstancijalnom formulom. Supstancija je biče sposobno da deluje. Jednostavna supstancija je takva koja nema delova. Složena supstancija je skup jednostavnih supstancija - monada:Stvarnost se sastoji od centra sila metafizičkih i nematerijalnih tačaka(atoma), odnosno monade koje su jednostavne i nedeljive, ali kao entelehije, unutrašnje savršene.
Lajbnic, pod uticajem Avgustina u spisu Teodiceja razlikuje tri tipa zla: Metafizičko, moralno i fizičko. Fizičko zlo je sredstvo pomoću kojeg se pokazuje dobro. Ovo shvatanje biće poznato kao "Lajbnicovski optimizam" koji će podvrći kritici Voltera a posebno Šopenhauera.(...)

Priroda unutrašnjeg glasa

Čovek je specijalna vrsta, jer je svojim procesom mišljenja stvorio snažne efekte na promene u prirodnom okruženju. Te promene nazivamo bio-geo-hemijskim procesom, ili Bio-geo hemijskim sagorevanjem.

Vernadski je uspeo da definiše zakon po kome se sve dešava. kroz sintezu Uma,Tela i Duha.

"Problematika unutrašnjeg glasa je puna tajnih zamki i klopki. To je najopasnije,najklizavije područje, isto tako opasno i puno stranputica kao sam život, ako se odrekne ograda.Ali onaj ko nije u stanju da svoj život izgubi, neće ga ni dobiti( ovo možete shvatiti kao metaforu ako vam je tako lakše(...)
Promislivši da su granice, kako ih je Jung nazvao "ograde" za čoveka potrebne kako se on sam ne bi rasuo poput vode bez svog pehara,one su potrebne većini ljudi da bi mogli da žive život dostojan čoveka. A retki pojedinci imaju tu snagu da za njih ne važe nikakve granice i ograde jer je njihov život upravo dobio smisao onda kada su počeli da prevazilaze i previdjaju sve do tada poznate granice i ograde koje bi trebale da ih zaštite od sunovrata i nesigurnih, neprohodnih puteva kojima još niko nije išao, a u tom slučaju jedina pouzdana navigacija Um je njihov unutrašnji Glas, snaga vizije i snaga njihovog neponovljivog talenta(dara).Takvi genijalni pojedinci uvek iznedre nešto novo što će služiti čovečanstvu na dar ili na propast, samo se radi o tome da li je reč o upotrebi ili zloupotrebi odredjenih vrhunskih dostignuća Uma I Duha.

Parmenid i Zenon - citati

Parmenid
Dva puta saznanja
Hajde, kazat ću,a ti saslušaj, zapamti reći,
koji su samo zamislivi istraživanja puti:
prema jednom biće jeste a nebića nema-
staza je(to) uverenja(koja) istinu sledi):
prema drugome nebiće jeste i nužno postoji-
to je kažem ti sasvim neprepoznatljiva staza:
ne možeš spoznati ono što nije(jer moguće nije) niti ga izreći.
...jer isto je misliti(kao) i biti.
...
Jedino opis preostaje puta
prema kome(biće postoji).
Na njemu vrlo su mnogi
znaci da je nenastalo i neuništivo biće,
jer je celovito(ono), nepomično bez završetka:niti je bilo,niti će biti, čitavo sad je, jedno neprekidno.
Herman Dils,Pretsokratovci I,str.208,211(izvod iz Parmenidove poeme)
Zenon
Zenonovi paradoksi
Četiri su Zenonova dokaza o kretanju koji zadaju teškoće onima koji ih rešavaju.
Prva je ona prema kojoj kretanja nema jer ono što se kreće mora pre doći do polovine nego do kraja...
Drugi je takozvani"Ahil". Govori o tome kako ono što je najstarije nikad u trku neće biti dostignuto od onoga što je najbrže.Predhodno, naime ono što progoni mora doći do mesta odakle je krenulo ono što beži, tako da je ono sporije uvek u nekoj prednosti...
Treći je onaj upravo spomenuti prema kojemu strela koja se kreće(zapravo) stoji.
Zasniva se na tome da se uzima kako je vreme sastavljeno od trenutka sadašnjosti...
Četvrti je onaj o jednakim telima koja se u trkalištu kreću iz suprotnih pravaca jednakom brzinom.
Aristotel,fizika( navedeno prema:Herman Dils, Pretsokratovci I, str 225,226
Još je Heraklit govorio da priroda voli da se skriva.

Princ Gautama

I.1. Princ Gautama
      Budistička literatura propisuje, dakako, osnivanje pokreta jednom legendarnom liku, Sakuamuniju ili siddhari, koji se u V ili VI stoljeću prije naše ere inkarnirao u liku indiskog princa Gautame ( na sanskritu, ili Gatame na pali-jeziku).
      U toj legendi postoji, bez sumnje, neka istinita osnova. Ali proučavanje budističkih svetih tekstova bilo na sanskritu bilo na pali-jeziku, kao i  arheološki materijal na koji se oni odnose pokazalo je da je mit o životu utemeljitelja izgrađen relativno kasno u svrhu moralonog odgajanja i prozemitizma; u svakom slučaju, bar pet stotina ili šest stotina godina nakon tobožnjeg historijskog postojanja.
     Najstarija njegova biografija koju posjedujemo potječe iz I stoljeća posle. Kr. i unekoliko predhodi našim evanđeljima: ostali dokumenti, iako se smatraju za vrlo stare, ne odvode nas dalje od II -V stoljeća naše ere.
     Sve što se može reći o " historijskom" Budhi, pošto je lik utemelitelja otrgnut od legende, isc
rpljuje se u nekoliko redaka.
     Rođen je oko polovine VI stoljeća pr.Kr., u obitelji višeg društvenog položaja.
     U svojojpočetnoj fazi kakva se očituje u  odama Rig-Veda brahmanizam nam se čini kao niz vjerovanja koja se nisu mnogo razlikovala od verovanja starih Grka i Rimljana i koja su sadržavala preobražavanje prirodnih sila u božanstva ljudskog oblika (Agni, bog vatre, Aditi, Majka bogova, Varuna, bog vode, Diaus-pitar ili Zeus-pater ili Jupiter, bog otac, itd;) još prije nego što su osvojili Indiju, arijevski su narodi već bili potpuno ušli u doba robovlasničkog društva i projicirali na nebo svoje običaje i svoje klasne odnose. Njihovo posebno svojstvo bilo je postojanje stroge nepovredive i svemoćne svećeničke kaste koja se sve do naših dana održala pod nazivom brahmani ili brahmini.
     Brahmansko učenje obogatilo je filozofski i metafizičkim motivima iz Upanišada, tako da je postalo nešto u biti različito od prvobitne arijevske religije. I tu se u pojmu o najvišoj duši  svijeta " brahman", s kojom teži da se stopi čovjekova duša, prikovana uz tijelo koje je izvor svake boli i vezano uz teški period rada "karman", održavala težnja milijun ljudskih bića za srećom: posle neizmeničnog boravljena u paklu i na nebu, nakon mnogih života i inkarnacija, vernik se nadao da će biti oslobođen patnje i nepravde, dok konačno ne bude potpuno sjedinjen s apsolutnim.
     Mladi je princ u 29. godini života napustio očinsku kuću i prihvatio siromašan asketski život, kao što su to učinila prosjačka braća iz vremena franjevačke reformacije.
     Nakon niza neuspelih pokušaja Gautma je konačno primio svoje veliko " objavljenje"( badhi, ili "vidovitost") pod nekim svetim stablom čije se tradicionalno deblo još i danas prikazuje vernicima. Bit tog objavljivanja, prema najstarijim izvorima, sastojala se u "otkrivanju" uzroka boli na svijetu i puta koji treba slijediti da bi se ljude dovelo, bez obzira na društveni stalež, do apsolutnog blaženstva, N.i r v a n e, za koju se smatra da predstavlja, nakon dugog niza ponovnih rađanja, uništenje svakog osjećaja i svake želje pa otuda i svake patnje i svakog razočaranja.
     Ostatak Buthina života; njegovo djevičansko začeće( kao u mitu o Kristu), iskušenje zlog duha(Mara, đavo smrti, nudi mu sve moći i sve radosti života, kao sotona Isusu u biblijskoj priči), bezbroj čudesa, telurske pojave koje prate njegovu smrt, itd. samo su plod veličanja njegovog lika kroz vekove, isto kao što je to bilo i sa  osnivačima ostalih velikih religija.

     Pozivajući se na neka poglavlja Diodora Sicilskog (II,35_42) i Strabana(XV,I,53-6;58-6o) još je od antičkih vremena iznošena tvrdnja da u Indiji uopće nije postojalo ropstvo. Tu tezu, koja  još kruži među tradicionalistički obrazovanim orijentalistima pobija DEV RAJ u već citiranom delu I' lade anciemme,1957, Treba čak primetiti da naziv "rob" na sanskritu glasi duša, u žen. rodu da si, što je naziv za one narode sjeverozapadne Indije koje su arijevska plemena  oko 1400 prije naše ere ratom pretvorili u rovobe(isp."schiovo"(rob) od "slova"
     Za obaveštenja o izvorima može se konsultirati Berga, Buddha, sein leben, seine lahre seine, Geneinde (Budha, njegov život, njegovo učenje, njegova opčina) Berlin 1881, talij, prijev SOLL'OGLIO,1954. Korisno je pročitati i djelo COUZ, Le buddhisne dons son essence et son developpement, Paris 1952.

    Dalaj - Lama: Duhovnost bez kvantne fizike je nepotpuna slika realnosti.
   " Uopšteno govoreći, premda posroje neke razlike, mislim da  budistička filozofija i kvantna mehanika mogu da idu ruku pod ruku kada je reć o njihovom pogledu na svet. U ovim sjajnim primerima možemo da vidimo slatke plodove ljudskog razmišljanja. Bez obzira na divljenja"...

Buda, Konfucija i Muhamed

   

Povijest religije
I. Budha, Konfucija i Muhamed

I.1.- Budzam je, pored kršćanstva i islama, još i danas jedna od triju najrasprostranjenijih religija na svijetu. Ali analogije ovime ne završavaju.
       Jednako kao kršćanstvo i islam, budizam,doktrina otkupa od boli i sveopćeg spasenja, rodio se i razvio u toku dugog vremenskog razdoblja koje je doživjelo pojavu, učvršćivanje i pad robovlasničkog uređenja između VI stoljeće pr.Kr. i VIII posl.Kr,; to je gotovo tisućljeće i pol društvenog razvoja i vjerske izgradnje koji su, ovisno o privrednim i duhovnim prilikama sredine, poprimili različite oblike.
       Najzad, i budizam se rodio kao "velika hereza", odnosno kao vjerski pokret koji se u određenom času odvojio od izvorne tradicije i razvio se samostalno; jednako, uostalom, kao drugi indijski filozofsko vjerski heretički pravac, đainizam.
       Odnos koji postoji između stare religije veda u Indiji i Budhina učenja u biti je sličan odnosu između hebrejske religije i krišćanstva. Ni budizam nije stvorila jedna osoba; Nikao je iz društvenih i duhovnih prilika koje su mu omogučile prvi mealoški i organizacioni razvoj.
     l. Treba pregledati staru, ali uvek zanimljivu monografiju  od A Bollinija il Jainismo Venezia 1915(II izd. Lanciano, Carabba,1922.)
     2. L' Inde ancienn et la Civillisation idienne, priredili P MOCCAN-OURSEL,H.DEWILLMAN-GRABOWSKA i PH.STEREN, Paris, Albin Michel, 1915("L' evolution de I' humanite'", XXVI).

    Buda doslovno znači "budni"," onaj koji je budan " i odnosi se prvenstveno na Sidartu Gautamu,
indiskog mudraca koji je živeo oko 500 godine p.n.e, koji je doživeo prosvetljenje i podučavao ljude kako da postignu isto.
     Postoje mnogo Budinih izreka koje su ostale zabeležene.
     Evo nekih od njih.

1. Ono što jesmo rezultat je onoga što smo misli. Um je sve.Što mislimo to i postanemo.
2. Zlodela nastaju zbog uma. Ako promenimo um moguli zlodela opstati?
3. Ma koliko da svetih reči pročitate, ma koliko da ih izgovorite, kakvo dobro od njih ako ne delate po njima?
4. Mir dolazi iznutra. Ne tražite ga van.

Teleologija - pojam

       Teoriske osnove individualne psihologije
      Alfred Adler
 2. Teleologija - pojam

     Pod uticajem filozofskog rada Hansa Vajningera i njegovog dela "Filozofija-kao-da-", Adler je usvojio filozofsku doktrinu idealističkog pozitivizma.On je Vajningerovo negiranje krutog determinizma preneo na svoja teorijska razmatranja.
     Nasuprot Frojdu koji je naglašavao snažan deterministički uticaj konstitucionalnih činilaca i doživljaja ranog detinstva na ličnost. Adler se saglašava sa idejom da su ljudi više motivisani očekivanjima od budučnosti nego događajima iz prošlosti.
     Tu se ne radi o verovanju u sudbinu i nužnu predodređenost, već o tome da ovde i sada postoji subjektivno ili duhovno kao težnja(ideal) koji određuje sadašnje ponašanje.
     Ovi fiktivni ciljevi su zapravo subjektivni uzroci psiholoških događaja, ideal ili krajnji cilj kome se teži, a koji je nemoguće ostvariti,je podsticaj težnje ka savršenstvu. Onda kada to stvarnost zahteva, osoba od  ovog ideala može odvojiti "svoje Ja"

      Stvaralačko Ja kao vladar celokupne ličnosti
     
     Objašnjenje ovog pojma predstavlja krunu Adlerovog teorijskog rada. On stvaralačko Ja opisuje kao "Jedinstvenog, doslednog vladara celokupne ličnosti čoveka."
     Stvaralačko Ja je posrednik između stimulusa koji deluje na čoveka i njegove reakcije na te stimuluse. Učenje o stvaralačkom Ja postulira da ljudi sami grade svoju ličnost od onoga što su nasledili ili stekli iskustvom. Stvaralačko Ja daje smisao životu, obezbeđuje cilj i sredstvo da se dođe do tog cilja.
     Adler je svest smestio u središte ličnosti i na taj način postavio temelje psihologije usmerena na "Ja". Ljudi su svesna bića, svesna svog ponašanja i razloga tog ponašanja, sopstvenih nedostataka i ciljeva. Kao samosvesne individue planiraju sopstvenim postupcima uz punu svest o značenju tih postupaka.
     Ovo je opozitno stanovište psihoanalizi koja je ulogu svesti minimizirala i dodelila joj ulogu nevidljivog ostrva u moru nesvesnog.
     
      Izvori:
      Adler, Poznavanje čoveka, Divit(1999.)