Na početku naše ere riječ biblija(srednji rod množine, a znači "knjige") već je označavala bilo kakvu zbirku spisa, biblioteku; ali krščani grčkoj jezika uskoro su taj termin ograničili samo na zbirku svojih svetih spisa. Srednji rod množine postao je u pučkom latinskom ženski rod jednine, biblia; odatle je prešao u talijanski i u gotovo sve moderne jezike.
Biblija je dakle u prvom redu zbirka svetih zapisa judaizma, a pošto joj je dodan niz novih dokumenata, ona je postala i zbirka kršćanskih spisa; zbog toga se govori o starijem dijelu,ili Starom Zavjetu, zajedničkom objema religijama, i o novijem dijelu, ili Novom zavjetu koji priznaju samo kršćani.
Ovaj neobični izraz zaslužuje obješnjenje.
Riječ zavjet nikada se u orginalu ne susreće kao naslov čitave zbirke; niti u hebrejskom, koji je temeljni jezik starijeg dijela, niti u grčkom, koji je isključivi jezik kršćanskog dijela. Otuda dakle, potjeće taj naziv?
Hebreji imaju termin berith koji označava neki ugovor, neku pogodbu, pa onda, u odnosima među ljudima, i neki "savez".
Oni Hebreji koji su govorili grčkim jezikom, osobito oni koji su kao doseljenici živeli u gradu što ga je utemeljio Aleksandar Veliku, 331.pr.Kr. , proveli su termin berith riječju diatheke, koja je osim ugovora saveza, usput označavala i jednostran zaveštaj, oporučnu ostavštinu, latinski testamentum. Kada je u II i III stoljeću posl.Kr. bibliju počelo prevoditi na latinski, vjerski smisao starog ugovora između Boga i izabranog naroda bio je već zaboravljen i "zavjet" (testamentum) otada uvjek znači kako stariji tako i noviji dio biblije.
Sadržajno Strai zavjet obuhvata zbirku spisa broj kojih je varirao iz stoljeća u stoljeće, sve dok nije na saboru rabina, održanom između 90 i 100.posl. Kr., u Jamni, u Palestini, kada je narod već bi okrutno potučen od Rimljana, konačno utvrđen na 22- to je broj slova hebrejske abecede - ili s nekom izmjenom u podjeli knjiga na 27, uzevši u obzir ista slova s još pet završnih znakova koji u današnjem hebrejskom pismu imaju nešto malo drugačiji oblik.
Vodeći računa o tome da su knjigama naslove dali najpre Grci, a zatim Latini, dok se u Hebrejskom svaki spis raspoznaje samo po prvoj riječi, kojom počinju pojedini "svici", iznosimo popis 27 spisa Starog zavjeta u orginalu:
A) Zakon ( "Torah" ): Knjiga postanja, Exodus, Levitska
knjiga, Brojevi i Deuteronomij ( "Pentateuh": Petoknjiženje).
B) Proroci ( "Nebiim" ), dijele se na ranije proroke (Josua, Suci i Rut, I-II knjiga Samuelova, I-II Kraljeva) i kasnije ( Izaija, Jeremija, Ezekijel i 12 manjih proroka, sabranih u jednom jedinom svitku).
C) Svetački spisi ili " hagiografi" ("Ketubim"): Paslami, Poslovice, Job, Pjesme nad pjesmama, Tužbaljke, Eklezijast, Ester, Danijel, I-II knjiga Esdre ( Esdra i Nehemija), I - II knjiga kronika.
Osim ovih spisa postojali su još mnogi drugi oni su, i dalje bili uključeni na kraju zbirke pod tajanstvenim nazivom apokrifi ili tajni tekstovi Izraelaca grčkog jezika i kršćana: Ima ih dvanest to su: Tobija, Judita, Mudrost, III-IV knjiga Esdre, Baruh, Poslanica Jeremijina, Molitva manasejeva. Eklezijastik, I-II knjiga Makabejaca, i k tome nekoliko poglavlja knjiga danijela i Esdre na aramejskom jeziku. herbeji su o inspiraciji tih spisa imali svoj pouzdan kriterij: Bog je mogao govoriti samo na herbejskom, a ne na aramejskom, koji je bio narječje puka, a još manje na grčkom, jeziku neznabožaca.
Katolici su ih dalje prihvaćali kao spise božanskog nadahnuća; hebreji i protestanti iskljućili su ih, međutim, iz "kanona" (pravilo, mjerilo) ili službene zbirke svetih knjiga: te su knjige zbog toga nazvane deuterokanonskima.
pitanje božanskog nadahnuća biblije, koje s historijskog stanovišta nema nikakvo značenja, ima, međutim, znatan vjerski smisao.
Pod nazivom Novi zavjet sabrano je, međutim, nekon dugog procesa odabiranja i izbacivanja, koje je trajalo gotovo 300 godina, od konca II stolječa posl. Kr. do vremene cara Justinijana, 27 zapisa koji se odnose na nauk Isusa i njegovih prvih apostola i učenika:
A) 4 Evanđelja (Matejevo, Markovo, Lukino, i Ivanovo), od
grčke riječi euanghelion, dobar glas, dobra vijest, koju
sadrže četiri različite, često protivuriječne verzije o životu "Krista"ili mesije koga je hebrejski narod toliko očekivao.
B) Djela, ili bolje, kao u grčkom orginalu, Događaji apostolski-
.
C) Poslanice: 13 koje se pripisuju Pavlu, 1 Jakobu, 2 Petru, 3 Ivanu, l Judi ( ne izdajici) i l poslanica Hebrejima.
D) Apokalipsa, odnosno "otkrivanje" uzvišenih događaja koje su prvi kršćani iščekivali svakog časa, s opisom propasti svijeta i dolaskom novog doba na zemlji.
To je biblija u svoja dva osnovna dijela koju još i danas oko trećine stanovništva na zemlji smatra za svetu knjigu.
- Grčka verzija biblije obično se naziva "Septanta" prema legendarnom broju sedamdeset ili sedamdeset dva, koliko je bilo prevodilaca kojima je u Aleksandriji faraon Ptolomej Filadelf ( 285-247.pr. Kr.) poverio taj posao.
Prva prevođenja biblije na talijanskom jeziku potječu iz XIII stolječa: ona su uvjek nailazila na velike teškoće zbog nepovjerenja crkvenih vlasti. Danas, poslije zastarijelih prevoda od Diodatija, protestanata, katolika, koji je na početku XVII stoleča (16o7) prevodio izvrsno s hebrejskog, i Martinija, katolika, koji je prevodio samo s latinskog, izVulgate (1782-92), najrasprostranjenije su dvije verzije djelo G.Luzzia, Firenze 1927-30, kojim se služe naši valdenzi i evangelici, i La Sacra Bibbia, u 10 svezaka, koju je priredio "Pontificio Istituto Biblico", Firenze, Salani, 1957
Pregled povjest religije.
Нема коментара:
Постави коментар